srijeda, 04.10.2006.
ODANOST
Kada jurite stvari, one pobjegnu. To vrijedi za životinje, ljubavnike, pa čak i za novce! Jeste li ikada sreli nekog zgodnog na zabavi i ta vam je osoba rekla: "Nazvat ću te sljedećeg tjedna!" Nikuda niste izlazili cijeli tjedan, čak ni u kupaonicu. :o) Sjedili ste pokraj telefona i čekali. Tko je nazvao? Svi osim te osobe.
Uvijek kada se očajnički angažiramo - emocionalno vežemo za posao ili događaj - tada zapravo napravimo da se ne dogodi. Ako primjenimo suprotnu stranu tog istog principa? Malo se opustite i bingo!
Već ste godinu i pol bez cure ili dečka i očajni ste. Ništa, čak ni u tragovima! Onda odustanite. Kažite sami sebi: "Ne moram imati partnera. Mogu biti sretan i kao samac." I odjednom - dolaze preko zidova i pužu ispod kreveta! Ovaj argument je klasičan primjer. Što se događa kada želite da se netko predomisli? Hoće li se predomisliti? Ni po cijenu života. Ali, prestanete li ga uvjeravati, počet će razmišljati kao i vi.
Uvijek kada očajnički nešto želite, oko sebe stvarate energiju koja sve to otjera od vas.
-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
kužite kaj vam hoću reć? inače, to je odlomak iz jedne dobre knjige...pa ako ste skužili o čem se radi i želite nešto više pročitat :
- 19:02 -
natipkaj nešto... (0) - Isprintaj ako želiš... - #
srijeda, 06.09.2006.
jučer...danas...sutra....
ja sam posljednji u dugoj povorci dana što vijore za tobom, odmiču od tebe sve dalje, stapajući se s izmaglicom i tminom i napokon nestaju u ocanu zaborava.
Svaki od nas ima svoj teret, teret pobjede, poraza, smijeha, gorčine; taj teret odnosimo od tebe u zaborav; no na tom putu svaki od nas ostavlja nešto u tvojoj podsvjesti.
Mi ispunjavamo podrum tvoje duše.
Napuštam te, no uvijek sam uza te.
Jednom su me nazvali Sutra i bio sam neokaljan i čist; tada postadoh tvoj družbenik i dadoše mi ime Danas; sada sam Jučer i nosim na sebi vječni biljeg tvog zagrljaja.
Ja sam jedan od listova u knjizi što neprestano raste. Preda mnom su još mnoge stranice. Jednog ćeš nas dana sve prelistati i pročitati i tada ćeš znati što si.
Blijed sam jer nemam nade. Tek uspomene imam.
Bogat sam jer posjedujem mudrost.
Donio sam ti na svijet dijete i ostavio ga uza te. Njegovo je ime Iskustvo.
Ne voliš me gledati. Nisam lijep. Uzvišen sam, zlosutan, ozbiljan.
Ne voliš mij glas. On se ne obraća tvojim željama; hladan je i promišljen.
Ja sam Jučer; pa ipak isto sam što i Danas i Zauvijek jer JA SAM TI; a ti ne možeš pobjeći od sebe.
Katkad o tebi razgovaram s prijateljima. Neki od nas nose ožiljke tvoje okrutnosti. Neki odvratnost tvog zločina. Neki ljepotu tvoje dobrote. Mi te ne volimo. Mi te ne mrzimo. Mi te prosuđujemo.
Nemamo samilosti; nju posjeduje samo Danas. Mi za tebe nemamo ohrabrenje; samo ga Sutra ima.
Mi stojimo na ulaznim vratima prošlosti i s dobrodošlicom očekujemo onaj niz dana koji prolaze, promatrajući kako sva Sutra postaju Danas pa se potom pridružuju nama.
Malo-pomalo, poput vampira, ispijamo iz tebe život. Kako stariš, upijamo tvoje misli. Sve se više i više okrećeš prema nama, sve manje i manje prema Sutra.
Naši se snjegovi pritisli tvoja leđa i zabijelili ti glavu. Naše ledene vode gase tvoje strasti. Dah koji izdišemo zamagljuje tvoje nade. Brojni naši nadgrobni spomenici natiskali su se u tvoj krajolik. Naše mrtve ljubavi, izgorjelo oduševljenje, srušeni snovi, razbijene iluzije, sve ti se to primiče, opkoljava te.
Sutrašnji dani dolaze nezamječeni. Današnji dani lete nezapaženi. Sve više i više ti postaješ biće jučerašnjih dana.
Naše su one dvorane za proslavu prepune stolnjaka natopljenih vinom, razlupanih čaša, usahlih ruža.
Naše su prazne crkve u kojim su nekad prebivale težnje, u kojima ima samo duhova.
Naše su sablasne pompejske ulice, golemi starinski jedrenjaci, rodoslovni popisi zvonkih imana, mumuije u muzejima, ostaci stupova u razrušenim hramovima, zapisi na zidovima Ninive, golema kamenita vrata postavljena usred tropskog krajolika Yucatana, etruščanski krčazi za vino sada iskapljeni i zauvijek prazni.
Od nas potječu one otrovne pare tromosti i nepokretnosti što drže cijelo čovječanstvo u ropstvu; iz nas crpe snagu oni koji vode ratove, vladari i svi povlašteni.
Mi svojim dugim, žilaim, posivjelim rukama običaja i tradicije posežemo prema Danas, želeći ga ugušiti, i prema Sutra, kojemu se želimo ispriječiti.
Mi smo jučerašnji dani ovog svijeta. Kad bi samo znao kako nam stati na kraj, strelovito bi se uzdignuo. Ali kad nam dopuštaš da zajašimo tvoja leđa, davimo te i gušimo.
Ja sam Jučer. Nauči gledati me u lice, iskorištavati me i nemati straha od mene.
Ja nisam tvoj prijatelj. Ja sam tvoj sudac - i tvoj strah.
Sutra je tvoj prijatelj.
by........Frank Crane.........
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------
lijepo je prisjećat se davnih dana, onih dana koji nam ostaju u sjećanju zbog nekog predivnog osjećaja ili događaja. lijepo je to... dobro se sjetit tih dana kada si u nekoj depri. ti dani mogu odmah podignuti raspoloženje i usadit nam misao da će sigurno još biti takvih dana! 100% će ih još biti, ako ne i onih ljepših!
ali ne isplati nam se živjeti od sjećanja, ne smijemo dopustiti da nas sjećanja, bila ona pozitivna ili negativna, zatrpaju i zaboravimo na danas, na sutra...
živimo za danas koliko god nam život to dopušta i gradit ćemo opet nova sjećanja. i sigurno će biti opet više onih koja u nama bude osjećaje radosti.
radosno vam svako Danas :o)
- 19:09 -
natipkaj nešto... (0) - Isprintaj ako želiš... - #
